петак, 16. април 2021.

Head-On / Gegen die Wand (2004)

 Kritika objavljena na P.U.L.S.E Magazin o umetnosti, kulturi i društvu

Režija: Fatih Akin

Scenario: Fatih Akin 

Uloge: Birol Ünel, Sibel Kekilli, Catrin Striebeck, Meltem Cumbul, Stefan Gebelhoff, Francesco Fiannaca, Mona Mur, Ralph Misske, Philipp Baltus, Hermann Lause, Karin Niwiger, Demir Gökgöl



Ljubav je totalno neplanirani osećaj i događa se iznenada, to znamo iz iskustva. Isto tako znamo da, kao i u životu, tako ni u ljubavnim odnosima ne ide baš uvek sve lako i glatko. Film "Gegen die Wand" koji je režirao i napisao Fatih Akin jeste ljubavna priča, više tragična nego srećna, ali je takođe i film koji se bavi raznim temama: turskom kulturom i tradicijom, posebno turskim emigrantima u Nemačkoj, porodičnim odnosima i pitanjima identiteta. "Gegen die Wand" je jedno izuzetno slojevito filmsko ostvarenje koje se neće tako lako zaboraviti.

Našeg glavnog junaka ćemo vrlo brzo upoznati. On živi prilično neuredan i nezdrav život - ne gasi cigarete, puši jednu za drugom i razbija se od alkohola i droge svakodnevno, a sve to je rezultiralo depresijom. Međutim, ako ga bilo šta može bar malo promeniti, onda je to jedna mlada i lepa Turkinja koja će mu iznenada ušetati u život, ali ona je takođe u ozbiljnom problemu. Kakav par?!

Nakon smrti svoje supruge, četrdesetogodišnji Turčin Cahit (Birol Ünel), ostao je sam, živi u Nemačkoj i preživljava sakupljajući flaše u otrcanom baru, neprekidno opijen alkoholom, kokainom i hard rockom, sve dok jedne večeri ne odluči da s time žavrši, pa se punom brzinom autom zabija u zid, kako bi sebi oduzeo život. Međutim, samo je lakše povređen, pa odlučuje da ode kod psihijatra na razgovor. Tamo upoznaje mladu, lepu Turkinju Sibel (Sibel Kekilli) koja takođe nije uspela da izvrši samoubistvo i ona mu odmah nudi brak, kako bi se oslobodila pritiska oca i brata koji žele da upravljaju njenim životom. Jedini način za to je venčanje sa Turčinom, i to je razlog zašto nudi brak Cahitu kojeg prvi put vidi u životu, ali pod uslovom da pere veš, kuva, čisti stan, te da ona ima potpunu slobodu s drugim muškarcima (dakle, oboje žive svoj život kao da nisu zajedno). Cahit pristaje na njen predlog tek posle dužeg ubeđivanja, a sada treba i isprositi mladu, što nije sasvim lako...

Cahit je rođen u Turskoj, ali skoro ceo život je proveo u Nemačkoj, pa je pomalo zaboravio turski jezik i običaje. S druge strane, Sibel je rođena u Nemačkoj, ali vezanost njene porodice za tursku kulturu znači da, da bi sprovela svoj plan u delo, Cahit mora da se ponaša kao konvencionalni turski udvarač pred njenom porodicom. Naravno, to će ga dovesti u razne neprijatne situacije, ali i do komičnih scena.

Stvari će se dodatno zakomplikovati kada se njih dvoje zaljube jedno u drugo, a ljubomora i očaj preuzmu kontrolu nad njihovim životom. Sibel i Cahit nisu zdrave osobe (na mentalnom planu), film to nikad ne pokušava da sakrije. Nikad nisu uspeli da otkriju gde pripadaju i ko su oni zapravo. Reditelj Fatih Akin, nemački filmaš turskog porekla, radi u brzom ritmu i sa puno brige za autentičnost, te izvanredno kombinuje (crnu) komediju i dramu.

Gluma je neverovatna, oboje glumaca su sjajni. Vodeća glumica Sibel Kekilli je pre snimanja filma imala jedino "glumačko" iskustvo iz porno filmova, ali čak i njen nedostatak profesionalnih veština savršeno odgovara njenoj ulozi. Za razliku od nje, Birol Ünel je već dugo u svetu filma i iskusan glumac (nažalost, preminuo je pre godinu i po dana u 59 godini života), a pre ovog filma se pojavio i u "In July" (2000), koji je takođe režirao i napisao Fatih Akin. "Gegen die Wand" je prvi iz trilogije „Ljubav, smrt i đavo“, koja je nastavljena filmom "Auf der anderen Seite" (2007) i završena sa "The Cut" (2014). Akin je rekao da u "Gegen die Wand" nije želeo holivudski stil, odnosno konvencionalnu ljubavnu priču u kojoj likovi lako savladavaju sve prepreke, nego nešto drugačije. Konačan rezultat svega toga je fenomenalan.

Radeći po sopstvenom scenariju, Akin se kreće po teritoriji koju dobro poznaje, i upoznaje publiku ne samo sa turskom zajednicom u Nemačkoj, već i sa ulicama Hamburga, gde je snimao većinu njegovih filmova. Film počinje pomalo nadrealno slikom turskog orkestra na obali Bosphorusa u Turskoj, dok pevaju srceparajuću tradicionalnu pesmu o tragičnoj ljubavi. Zatim se film seli u savremeni Hamburg, te kreće da se odvija drama sa puno seksa, nasilja, pića, kokaina, patnje i bola, s tim da se radnja filma kasnije takođe seli i u Istanbul. Ono što Cahit i Sibel dožive za samo nekoliko godina (ili u Sibelinom slučaju, čak i za jednu noć), u debelu knjigu ne bi stalo.

U konačnici, "Gegen die Wand" je perfektan na svim poljima i jedan od najboljih evropskih filmova snimljenih poslednje dve decenije koji je, pored velikog broja međunarodnih i nacionalnih nagrada, osvojio Zlatnog lava i nagradu žirija kritike FIPRESCI na Berlinskom festivalu. "Gegen die Wand" je savršen film od početka do kraja.

OCENA: 10/10.

четвртак, 15. април 2021.

The Father (2020)


Režija: Florian Zeller

Scenario: Christopher Hampton, Florian Zeller

Uloge: Anthony Hopkins, Olivia Colman, Mark Gatiss


Roditelji su važni u našem životu, odnos sa njima je važan, a to možda nećemo shvatiti dok ne bude prekasno. Starenje je neizbežno, godine lete, smrt dolazi po svoje i vremena je sve manje. Zato budite pažljivi i volite svoje bližnje. Uostalom, većinu nas verovatno čeka starost i ko zna kako će ona izgledati.

Ako je bilo neke dileme da li Entoni Hopkins može do Oskara u filmu „The Father“, odavno je više nema. Hopkins je u svojoj 83. godini postao najstariji dobitnik Oskara za glumu. Ovo je njegov drugi Oskar. Prvi je dobio pre 30 godina, kada je nagrađen za ulogu Hanibala Lektora u sjajnom filmu „The Silence of the Lambs“ (1991). „The Father“ je bio nominovan za ukupno šest nagrada Oskara, uključujući najbolji film, od toga je osvojio dva (drugi je za scenario), a Olivija Kolman je takođe dobila nominaciju za najbolju žensku sporednu ulogu.

Entoni Hopkins je glavni protagonista u ulozi oca, Entonija, dok Olivija Kolman glumi njegovu ćerku. Rediteljsku palicu drži francuski filmaš Florian Zeler, koji je radio i scenario zasnovan na njegovoj istoimenoj pozorišnoj drami, zajedno s Kristoferom Hamptonom. Dakle, reditelj nas uvodi u priču koja se bavi pitanjem promena koje se događaju u starosti našeg života, kada mozak jednostavno više ne funkcioniše kako bi trebao.

Film je to bez ijednog natprirodnog elementa, ali ipak drama strašnija od mnogih horora. Starije osobe zaslužuju dostojanstvo, društvo bi trebalo da ih više poštuje i ceni. Međutim, lična ponižavanja rastu. Osnovne telesne funkcije postaju komplikovane ili nemoguće. Ljudi vam se obraćaju kao da ste dete. A oni oko vas počinju da pretpostavljaju da se ne možete setiti stvari – vrlo verovatno zato što jednostavno ne možete. U „The Father“, to je svet u kome se nalazi Entoni.

Entonija prvi put upoznajemo dok sedi u svom otmenom londonskom stanu i sluša klasičnu muziku. Ima 80 godina, nestašan je i iz inata hoće da živi sam i odbija sve negovatelje koje mu šalje njegova ćerka En (Olivija Kolman). En je potrebna pomoć oko oca jer više ne može da ga posećuje svaki dan, a Entonijev pojam stvarnosti pomalo se raspada. Njegova sećanja polako blede i pitanje je koliko Entoni može zadržati svoj identitet i sećanja? Kako se En nosi s gubitkom oca koji i dalje stoji živ pred njom? Entoni se polako bori s demencijom, a En i njen suprug odjednom se u njegovim očima pretvaraju u neke druge ljude. Iako povremeno ima trenutaka u kojima se da naslutiti da je on nekada bio razborit, plemenit i racionalan čovek, većinu vremena on ne zna ko su ljudi oko njega, ne zna ni gde je, a potpuno je nesvestan i protoka vremena.

Entoni Hopkins, izvodeći jednu od najlepših predstava u svojoj karijeri, sposobnu da vam slomi srce zbog nedostatka svesti i duboko zbunjenih izraza lica insistira da mu nije potreban neko ko će da brine o svemu i da lepo živi sam u svom stanu. U međuvremenu, njegova strpljiva ćerka En pokazuje obilje saosećanja, brige i sabranog ponašanja, iako joj je izuzetno teško zbog svega. Ipak, objasnila mu je da se seli iz Londona u Pariz da živi sa svojim novim partnerom. Zapravo, ni mi više nismo sigurni šta je istina, i kako se on gubi tako se gubimo i mi s njim. Entoni reaguje kao mnogi s demencijom: obrušava se, odbija da uradi ono što se od njega traži, govori svima da se sklone i prenosi okamenjeni strah jer nije u stanju da održi psihološki osećaj koji se nadvija nad njim.

Siguran nastup Entonija Hopkinsa samo je trešnja na vrhu cele ove priče. Reditelj Florian Zeler adaptirajući vlastiti komad zajedno s Kristoferom Hamptonom takođe nosi velike zasluge, praveći nešto potpuno originalno. Film „The Father“ je dubinsko istraživanje kako je živeti s demencijom. Generalno se filmovi na ovu temu fokusiraju na to kako se brinuti o nekome ko pati, i dok „The Father“ sigurno takođe čini nešto od toga s En, ipak se više bavi tim stanjem uma dok Entoni živi iz trenutka u trenutak, s puno trenutaka izgubljenih negde između. Ali, Entoniju je dozvoljeno i da pokaže čari čoveka kakav je nekada bio, bilo da se radi o hirovitom upadanju u ples da bi impresionirao svoju novu medicinsku sestru ili o opuštanju uz klasičnu muziku. „The Father“ deluje kao zagonetka koju gledalac neprestano sastavlja, što zvuči kao pristup koji bi u manje sposobnim rukama završio kao nepoštovanje jedne takve osobe. Srećom, ovde to nije slučaj.

Starost ume da bude teška i bolna, mnogi su to osetili na svojoj koži. A kad dođe vreme, sa time moramo sami da se nosimo, čak i ako imamo sreće da budemo okruženi ljudima koji pokušavaju da nam pomognu. Ovo nije film koji je lako preporučiti ili možda čak i voleti. „The Father“ pruža surov element ljudskog stanja, i neće biti prijatno gledati. Iako je Zeler okupio vrhunsku glumačku ekipu, ovo je, bez ikakvih dilema, Hopkinsova predstava, od početka do kraja, i uzdiže svoj performans kojim će krunisati šest decenija dugu zvezdanu karijeru.

OCENA: 10/10.